Razgovarali u Zagrebu 2. studenog 2015.

Od samih početaka hrvatski vizualni umjetnik David Maljković preispituje odnose između sadržaja umjetničkog rada i načina njegovog posredovanja i uprizorenja. U svojim istraživanjima Maljković prekoračuje žanrovske i medijske konvencije te se dotiče širokog raspona tema: od preispitivanja umjetničkog iskustva i ponašanja, do povratka nekima od ključnih točaka modernističkog kulturnog naslijeđa. David Maljković se svjesno odmiče od ideoloških implikacija svog rada, ali jednako tako ukazuje na pitanja koja u lokalnom kontekstu još uvijek ostaju nedovoljno obrađena. Utoliko se njegov rad kreće na presjecištu autonomije umjetnosti i rezonacija s društvenim ambijentom.

Ćurlin: Krenula bih od Vaše recentne izložbe u Zagrebu. Razgovaramo u Vašem studiju, koji u ovom trenu to nije, on je postao javni prostor. Možete li nam reći nešto o toj prostornoj transformaciji te na koji se način ova izložba obraća Zagrebu i lokalnoj sceni?

Maljković: U početku smo tražili nešto veći prostor, ali sredstva to nisu dopustila. Razmotrili smo od čega možemo krenuti i zaključili smo da su to galerija Nova i moj studio. Baš ta donekle frustrirajuća predispozicija utjecala je na koncepciju izložbe i dovela do toga da se dosta široko postavi moja praksa. U intimnom prostoru studija naročito je vidljivo da su se dogodila preklapanja između aktualne produkcije, procesa formiranja i sazrijevanja kroz studiranje, ali i kroz neka druga promišljanja. Mislim da je dosta bitno da se ti radovi pokažu u Zagrebu, zato što ja zadnjih deset godina nisam ovdje previše izlagao, informacije su dolazile izvana i dobivale su se vrlo jednosmjerne i jednoznačne informacije i ideje o tome što ja radim.